Puno svega...


Deprecated: Non-static method JApplicationSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/templates/gk_magazine/lib/framework/helper.layout.php on line 152

Deprecated: Non-static method JApplicationCms::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/libraries/cms/application/site.php on line 272

Deprecated: Non-static method JApplicationSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/templates/gk_magazine/lib/framework/helper.layout.php on line 152

Deprecated: Non-static method JApplicationCms::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/libraries/cms/application/site.php on line 272

Tokio, umjetnost preuveličavanja, dio 1.

Tokio, umjetnost preuveličavanja, dio 1. photo: Jérôme Le Cunff

Tokio, prevelik da obiđe u tjedan dana, prevelik je da stane u jedan post pa će slijedeći niz članaka pratit naše otkriće Japanske prijestolnice i okolnih krajeva.
Let iz Honga Konga opet će nam oduzet cijeli dan s obzirom na podužu pauzu u Pekingu, ali ako ništa veselimo se posjeti prijestolnice mainland Kine.

Veselje je kratko potrajalo, već na pristupu domaćina stranim putnicima, naoružane grupe sigurnosnih službi, poprilično prazan aerodrom iako veleban zbog olimpijade i sve, samo ne prijazni službenici govori o tome koliko je olimpijada više bila, barem u tom aspektu, predstava za medije. Budimo realni na niti jednom aerodromu nisu baš uvijek susretljivi i prijazni, nije baš lako svu tu hrpu svakakvih ljudi gledati svakodnevno, ali ovdje smo više imali osjećaj gonjenja stoke ili da u najmanju ruku smetamo. Ne kažem da je cijela Kina takva ali nije dobro izgledalo. Inače u Pekingu imate i mogućnost traženja kratke besplatne vize na 72 sata za posjet gradu ukoliko već imate osigurane letove za dalje ako se ne radi o povratnom letu za Kinu tj. Peking. Dosad to nije bilo moguće za hrvatske državljane, koji nisu u popisu 45 zemalja, mi smo konkretno mogli sa francuskim putovnicama ali nas je doček poprilično ohladio. Nakon prvog imigracijskog službenika za tranzitne putnike (i to ne one koji traže kratku vizu) već vam je malo neugodno. Zatim vas tjeraju (baš kao stoku) kroz uske hodnike do onog uobičajenog dijela carine i pregleda prtljage, osim što ovdje to provode puno revnije. Prvo detektor/rendgen, pa na malom stalku ponovno ručni rendgen i malo pretresa ako im se učini nužno, zatim prekapanje prtljage s popriličnom predanošću o čemu govori i popriličan broj naoružanih službenika uniformirani kao naši specijalci. Ali dobro i to prođe i prelazimo u međunarodnu zonu aerodroma u kojem ipak malo treba obratit pažnju na zabranjene dijelove ali to barem nije ništa strašno. Sad sa nekoliko sati čekanja, htjeli bismo naći Internet, koji je navodno dostupan na aerodromu, ali zona do koje moramo doći da bi nabavili lozinku nije nam dostupna iz one u kojoj se nalazimo, zbog zabranjenih dijelova. Međutim malo dalje prema terminalu našli smo automate za izdavanje WiFi lozinki, srp i čekić jedino je nedostajao kao grafičkom rješenju.

WP 000188

Uređaj radi tako da morate skenirati putovnicu, tek nakon što ju prepozna i iz nje prikaže podatke o vama, morate pod svojom odgovornošću i uz prihvaćanje gomile uvjeta zatražiti jedinstvenu lozinku za pristup WiFi-u. Ja sam skoro zaboravio, da nije bilo brata, odlogirati se prije odlaska, još bi netko sa mojom putovnicom dobio i svoju šifru. Na Internet smo se uspjeli spojit, međutim uz početke poteškoće pristup facebooku, twitter i većini news portala ubrzo je bio nemoguć pa sam se već zapitao dali se priprema tjeralica za pokušaj pristupa dekadentnom sadržaju. Stvarno šteta, a potrudili su se da u sjedalima u čekaonici budu ugrađeni priključci za punjače. Pridošlom osjećaju dosađivanja na krcatom terminalu doprinijelo je najavljeno kašnjenje leta za Tokio, znajući, štoviše, da ćemo još kasnije doći na prijavu u hostel, kojeg tek trebamo naći. Ali i China Eastern polijeće uz vrlo privlačne stjuardese i sad definitivno krećemo prema aerodromu Narita. Za dodatno veselje i zabavu, kad već nije bilo filmova pobrinula se dotična stjuardesa javljanjima na engleskom. U početku se trudiš shvatit što priča, malo ti je smiješno kad jedino uspiješ razaznat "ladies and gentlemen" ali do kraj leta smo se trgali od smijeha, ni najveće ismijavanje kineskog naglaska na američkoj stand-up sceni nije bilo tako urnebesno.
Nakon slijetanja na Naritu, jedan od dva Tokijska aerodroma, kreće opet procedura znakovita za Aziju, papirologija za imigraciju, vizu itd. Tu su Japanci dosljedni stereotipu, jako službeni, drže red i sve prolazi dosta brzo i učinkovito, iako je bilo malo više papira za ispunit. Stvar se mijenja izlaskom iz međunarodne zone, aerodrom jedne svjetski bitne metropole radi do 22 sata sa većinom usluga, tako da smo zbog kašnjenja aviona zakasnili na posljednji vlak sa aerodroma, trgovine su se zatvarale kao i mjenjačnice, a bilo je 21:45. Moram reći da sam malo bio razočaran japanskom "predanošću i pedantnošću". Jedina opcija je bio višestruko skuplji bus, i jedna jedina mjenjačnica u zakutku aerodroma. Zamijenit novce isto je bio pothvat za sebe, za razliku od Hong Kong cjenkanja, ovdje morate ispuniti cijeli obrazac za svaku valutu koju želite mijenjati u jene, zajedno sa osobnim podacima i mjestom boravka u Japanu. Obrazac zajedno sa novcima u posudici predate čovjeku iza stakla, koji prvo pažljivo provjeri novce onda potpiše obrazac kojeg daje kolegi u drugom redu iza sebe, ovaj mu pak vraća traženi iznos u jenima ponovno u posudicu koju vam predaje nazad pred staklo. Posudicu vratite službeniku koji nakon naklona tri puta (brojkom 3) pažljivo gleda u posudicu, zatim ju okreće i ponovno gleda prije nego li ju stavi na urednu hrpu posudica i opet kao robot se okrene prema staklu. Prizor je impresivan koliko i zabavan, da nismo umorni od puta promijenio bi još novaca samo da ga snimim. Međutim treba stići na bus, koji nam je jedini izlaz sa aerodroma jer ne mislimo u Tokiu uzimati taksi za 60 km do grada. Drugo razočarenje, bus je kasnio cijelih 5 minuta, a nikakav harakiri, sepuku u blizini, očekivao sam bolje od Japanaca. Naposljetku kreće vožnja od dobrih sat vremena do centra, jer kad Japanac vozi, kazaljka na brzinomjeru pokazuje istu brojku kao na ograničenju, bez obzira na potpuno praznu cestu. S obzirom na veličinu grada u koji dolazimo malo nas je začudilo koliko je grad prazan u 23 sata, nigdje žive duše, da nije prošao tu i tamo koji auto pomislio bi da su zombiji već prošli. Izlazimo kod metro stanice Tokyo i kao u spomenutom Resident Evilu ulazimo u pustu metro stanicu. Međutim horor nije prazna stanica nego karta metroa kao i sustav naplate, logike nema samo brojke, boje i katanaka znakovi uz povremene prijevode na engleski. Sa kupnjom karte po broju stanica nam je pomogao suputnik iz busa kad nas je vidio poprilično izbezumljene pred zidom automata međutim krivo smo pretpostavili da će biti jednostavno naći put do dotične Ueno stanice. Mukotrpno traženje po različitim linijama i karti metroa na kraju je urodilo plodom i lovimo po svemu sudeći vlak koji bi nas trebao odvesti od stanice za vlak/metro od koje bi morali nastaviti pješke. Prvi korak uspješan, izašli smo na Ueno, sada treba naći ulicu i hotel. Ono što vrlo brzo shvatite u Tokiu je da gotovo nitko ne priča engleski, unatoč tome nitko vas neće odbiti, svi će vam zdušno sve objasniti na japanskom i čekati da vam se značenje valjda upije osmozom u mozak ili nam je netko zaboravio dati Star Trek značkicu na aerodromu. Prvo je čovjek u trgovini na početku same ulice u kojem se treba nalaziti hotel, tražio po karti cijelog Tokia, i onda opet isto sa policijom na stanici, oni su pak upalili nešto slično google mapsu, valjda manga edition. Poprilično je čudno da nitko nije znao gdje se nalazi adresa hotela iako smo prema karti bili poprilično blizu. Krenuli smo onda radije tom ulicom u nadi na ćemo putem nešto naći, u stilu neonskog znaka Tsukuba. Sada je već blizu pola noći i rado bi se negdje sklonili. Velika sreća je da trgovina u kojoj je čovjek od engleskog znao samo hi, yes i there upravo blizu hotela koji se nalazio u sporednoj ulici. Naravno veliki svjetleći znak hostela nosio je ime samo na japanskom, sva sreća i broj telefona je pisao pa smo po njemu prepoznali svoje odredište za večeras. Na recepciji stari gospodin natuca par riječi engleskog ali smo uspjeli dobiti sobu i račun u obliku novčanice iz 18. stoljeća izašao iz igličnog printera. Prizor prilikom ulaska u sobu bio nam je poprilično smiješan u Hong Kongu ali ovdje je bilo urnebesno. Prvo zeznuli smo sa twin/double room nazivljem koje je za divno čudo obrnuto u Tokiu u odnosu na Hong Kong. Desno od „bračnog" kreveta bilo je manje od metra, na kraju kreveta zid je bio toliko blizu da je televizor na polici virio iznad tog kreveta.

P1120241

Iza zida je u širini sobe bila kupaonica, možda još kojih metar i pol u duljinu, u što su ipak zgurali školjku, umivaonik i u kutu iza vrata plastičnu kadicu, kojih metar kubni, položena na podu, tako da nema svog odvoda nego iz kade voda kroz rupu curi na pod kupaone u njen odvod. Drugi zanimljivi detalj WC papir je okomito a ne europski vodoravno, potpuno glupi trivia podatak ali totalno zabavan. Za razliku od Hong Konga na televiziji spojenoj na aparat za kovanice nije bilo nikakvih kanala na engleskom, turisti nisu predviđeni valjda, a nismo mislili kovanicama kupovat filmove. U svakom slučaju stabilna WiFi veza, uz pomoć 4G MiFi uređaja preko puta naših vrata u hodniku barem je omogućila da sami biramo sadržaj, za danas ionako više nismo za ništa osim malo neta i spavanja.
Jutro, ili bolje rečeno podne je stiglo i vrijeme je da otkrijemo taj grad, promjene vremenskih zona najgore su kad su tako po sat-dva svakih tjedan dana. Dobro smo se informirali na internetu i blizu hostela smo pronašli telekom trgovinu, žena unutra nam je na tečnom japanskom objasnila vjerojatno cijelu ponudu paketa i tarifa, za slučaj da nismo shvatili nešto, vrlo prijazno nam je, čini se, sve ponovila. Shvatili smo samo „Shimu kādo", jer zvuči kao dobro zaključivši da se radi o SIM kartici, po izgovoru bliskom engleskom prijevodu. Na kraju nam je dala katalog i počela po njemu zaokruživat, shvatili smo ono što smo čitali i na netu. U principu ne možete u Tokiu dobiti SIM karticu, ako niste rezident u Japanu, ima nekakvih kombinacija koje uključuju molbu lokalca da vam je aktivira, možete kupiti i mobitel tamo ali upute su samo na japanskom za aktivaciju. Međutim ovdje će vam iznajmiti mobitel sa SIM karticom kojeg vratite na kraju ili još bolje prijenosni MiFi uređaj sa baterijom i 4G SIM karticom na kojeg se možete spojiti sa nekoliko mobitela preko WiFi-a i nositi ga sa sobom u džepu. Cijene čak i nisu prevelike za duže periode (nudili su nam mjesec dana za 75 dolara) ali nismo ništa mogli dobiti za tjedan dana. Jednu stvar moram priznat ženi u trgovini, nevjerojatno se potrudila oko nas, bila je zastrašujuće prijazna i uslužna, čak nam je i pokazala kakve pakete imaju konkurenti i sa naklonom i velikim pozdravima otpratila, ako nas je možda i opsovala negdje nije se mogla uočit niti najmanja loša volja. Za početak idemo blizu do carske palače u centru grada. To se pokazalo samo upola dobrom idejom, naravno mojom, jer carska palača ne da nije otvorena za javnost, policija vam ne dopušta da dođete ni na most koji vodi prema stražarima koji čuvaju ulaz u palaču. Sama palača izvana ne odaje carsku važnost sama po sebi, jedino nepregledno veliki vrtovi u minimalističkom japanskom stilu usred urbane metropole malo podižu dojam, posebno kad vidite koliko truda je uloženo šišanje trave. Zanimljivo je vidjet Japansku koncepciju estetike i urbanizma, odmah ispod ogromnog ultramodernog nebodera, zgrada u kolonijalnom stilu, čini se kao da je izgrađena čak i poslije tog nebodera, posvuda zelenila i popriličan broj kamera, valjda se boje stranaca jer nijedan Japanac ne pokazuje najmanje znakove buntovnog ponašanja. Malo dalje je pak stari željeznički most pun zakovica a ispod njega najveće parkiralište bicikla koje sam ikad vidio, naravno ima svoj aparat za automatsku naplatu, čudno da neki robot ne slaže bicikle.

P1120277

P1120258

U samom centru i nema se baš što puno vidjeti, možda pokoji hram u koje ionako ne smijete ući pa u vodiču tražimo nešto zabavno. Odluka je pala na Ikebukuro, kvart Sunshine city-a i Amlux Toyota salona dvije stvari koje su dovoljne da ispune dan. Prvi korak je suočavanje sa javnim prijevozom, kao da logika prijevoza nije dovoljno zbunjujuća ulazimo u stanicu koja je bila isključivo na japanskom, sva sreća sada imamo kartu metroa pa nam ostaje igra usporedbe kombinacije znakova, mi idemo prema ovom koji kao prozor sa grmom sa strane. Suočeni takvom situacijom odlučili smo zapamtit znakove naše stanice da za svaki slučaj znamo doći do hostela nazad, sva sreća Ueno se jednostavno piše. 

P1120249

Sunshine city je jedan od onih kvartova u Tokiu koje vidimo na televiziji bez da dokumentarac do kraja uspije dočarati tu atmosferu. Sve je toliko prekomjerno u odnosu na bilo što na što smo navikli, gomile nebodera okolo, raskršća su ogromna sa zebrama koje ih presijecaju u gomili smjerova, raznoraznih natpisa i reklama ima toliko da je teško razlučit što se sve prodaje, horde ljudi okružuju vas u blagostanju anonimnosti. Ono što naravno nismo propustili su divovske igraonice. Mnogi od nas malo starijih pamte vremena kad nismo imali kompjutere doma i igrice smo morali igrati u igraonicama koje su u međuvremenu kod nas izumrle. U Tokiu je priča drugačija, a SEGA centar na 6 katova, ispunjen do vrha različitim igricama sortiranim po katovima, pravi je hram gaming religije. Od onih igara na sreću sa kovanicama na dnu koje su postavili u toliko iteracija da je to apsurdno, pa do katova sa simulatorima vožnji i FPS-ovima, katova sa igrama sa kontrolerima, sa kartama koje stavljate u igrice (recimo da kod njih Pokemon, Yu-Gi-Oh i ostale gluposti stvarno pokreću likove u igricama a oni tih vrsta karata imaju valjda bezbroj), posebni kat za „muške" i „ženske" igrice, igrice sa rekvizitima tipa bubnjevi, dance i slične djetinjarije. Najgore je što na radni dan u približno podne nailazimo na gužvu, ljudi po cijeli dan tamo igraju PES-ove, Guitar Hero, one idiotske igrice gdje plešete pred ekranom, DBZ igrice sa kartama...Ja sam mislio da ti Japanci po cijele dane samo rade, a tamo nisu bila samo djeca, to su sva godišta i oba spola podjednako zastupljena. Još strašniji prizor su bili nekakvi automat klubovi, gdje u nekoliko redova po 20etak automata sjedi gomila zombi likova koji, čini se, po cijeli dan lupa tu neku nesretnu tipku.

P1120298

P1120297

P1120300

P1120286

A na kraju Sunshine 60 Dori (ulice) Amilux Toyota centar ili toranj. Ja inače nisam netko tko po cijeli dan slini po autima i čita Auto Moto časopise ali Japanci su od auto salona napravili doživljaj. U tornju su izloženi svi Toyota/Lexus/Toyota Crown modeli koji su aktualno u prodaji u Japanu. Toranj ujedno služi kao Toyota muzej sa rastavljenim Priusom, izloženim natjecateljskim primjercima, raznoraznim motorima i prototipima što auta što robota. Grand Tourismo simulatori stoje na raspolaganju posjetiteljima sa simpatičnom hostesom koja će za vas sve pripremiti i uljudno vam zahvaliti kad vam je dosta (nama je trebalo nešto vremena). Još su zabavniji Safety simulatori sa kabinom koja se kreće prema vožnji da vam dokaže kako je teško voziti po zemljanim putevima bez Toyotinog EPS sustava.

20130529 174157

Nakon „male" posjete Toyoti idemo vidjet taj Sunshine City, malo je teško to nazvati trgovačkim centrom kada se u kompleksu nalaze hoteli, trgovine, igraonice, akvarij, planetarij i slični sadržaji. Fascinantno je koliko imaju trgovina za igračke i ostale ne baš nužne predmete ali još bolje je što u njima prodaju i funkcionalnu laboratorijsku opremu, sve što vam treba, posuđe, neke kemikalije, sprejevi sa plinovima (kisik, ugljik dioksid itd...). Walter White bi ovdje lakše prošao i bez krađe po školi ali izgleda da je ovdje tržište manje zainteresirano.

P1120325

P1120326

P1120335

Povratak u hotel javnim prijevozom, posebno je zanimljiv kad vidite te Japance koji se vraćaju sa posla, naravno nakon mraka. Većina ljudi u tim vlakovima izgleda toliko depresivno da mislite da se snima neka spooky scena iz horora, svi bezlično gledaju u te mobitele bez da razgovaraju međusobno, uglavnom se čuje samo zvuk vlaka. Ako mislite da je i kod nas tako, ovo je na višoj razini. Navečer se uglavnom susreću likovi u odjelima i žene u Chanel kompletićima. Možda malo karikiram ali doista se na izgledu ljudi vidi koliko je njihov standard viši od bilo čega na što smo navikli. Ne znam dali je to zbog toga što u Europi ekipa u skupim odjelima ne koristi javni prijevoz, ali čini se da im dobro ide. Nama ne ide tako dobro pa smo umorni od dana zadovoljni McDonaldsom i trgovinom pored hotela, bolji uvid u hranu u Japanu ćemo dobit sutra.

P1120292

Komentiraj

Ispunite obavezna (*) polja. HTML kod nije dozvoljen.

Back to top