Puno svega...


Deprecated: Non-static method JApplicationSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/templates/gk_magazine/lib/framework/helper.layout.php on line 152

Deprecated: Non-static method JApplicationCms::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/libraries/cms/application/site.php on line 272

Deprecated: Non-static method JApplicationSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/templates/gk_magazine/lib/framework/helper.layout.php on line 152

Deprecated: Non-static method JApplicationCms::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/libraries/cms/application/site.php on line 272

Tokio, umjetnost preuveličavanja, dio 2.

Tokio, umjetnost preuveličavanja, dio 2. photo: Xavier Sladić

Drugi dan, drugi grad, kako bi u Tokiu trebalo zvati kvartove a mi smo danas krenuli u Akihabaru, popularni Electric City. Pospani početak u McDonaldsu bila je prilika za kobnu pogrešku. Ne pričaju naravno engleski ali uspio sam objasnit da mi u meni stavi Fantu umjesto Cole. Međutim za njih je obična fanta ona koja je izašla kao special edition Japan, dakle neka odvratna od grožđa.

Najbolji je naravno dio da se nemate kome žalit na to svetogrđe zahvaljujući jezičnom bedemu. Na kraju kad vraćate tacnu, ostatke s nje morate sortirati po posebnim odjeljcima, ima čak i spremnik za bacanje one odvratne fante i leda, to se ipak mora pohvalit.

P1120346

Kad putujete javnim prijevozom, nadzemnom željeznicom naravno, dodatni osjećaj nadnaravnosti Tokia daje i to putovanje među glavnim stanicama. Imate osjećaj da prolazite kroz neku generičku hrpu nebodera naguranih oko pruge koji skrivaju ostatak grada od jedne stanice do druge i onda se odjednom na stanici otvara potpuno novi prizor, nekad toliko različit od prethodnog da stvarno imate osjećaj da se radi o drugom gradu. Tako je Akihabara vlažni san svakog poštenog geeka, mjesto hodočašća za sve ove koji su ionako u blizini. Ulica od stanice za početak je posuta malim trgovinama raznoraznih oblika električnih sitnica, nešto kao trešnjevački plac samo pun žarulja, adaptera, punjača, kablova… Jedan lik je imao toliku gomilu ventilatora za kompjutere da ih valjda kupuju po kili. Na plac podsjeća izdaleka jer oni ni u ovom slučaju ne odskaču od japanske sterilne urednosti, ljudi su čak napisali cijene rukom, ali na identičnim standardiziranim pločicama i onda je još svaki i najmanji predmet označen malom etiketom sa cijenom. Nakon Hong Konga i labirinta male elektronike nismo imali potrebe detaljnije pregledati što Japanci nude, a vjerojatno je od tamo i sve to ionako došlo. Preko puta je najveća trgovina hobija koju sam imao prilike vidjet u životu. Naravno po ulasku sve dominira figuricama za dečke koji se njima ne igraju. It's not a toy it's an action figure Penny, tip igračaka. Skupe plastične minijature gomile junaka iz stripova, igrica, crtića i ostalih modernih umjetničkih izražaja punile su prekobrojne vitrine, sve u duhu multikulturalnosti jer ništa ne pomiruje Japance i Amerikance kao društvo Batman i Metal Gear Solid ekipe. Kako je ovo, čini se, luksuzna trgovina, sve je organizirano prema temama, i svaka vitrina prikazuje zasebni „svemir“ a često i jedinstvenu kolekciju. Sudeći po veličini i napučenosti Dragon Ball vitrine izgleda da ni proteklo vrijeme nije prepreka. Naravno kako se radi o Japanu, bez srama ili skrivanja na istom katu imate i hipererotizirane prikaze likova, naravno ženskih, iz njihovih crtića oko kojih se vodila tiha rasprava lokalnih poklonika, možda je čak i njima bilo puno dati impresivne tražene iznose. Kao i u slučaju SEGA centara, priča se nastavlja i deklinira po katovima, tako ovdje krećemo na katove modelarstva. Bilo da hoćete plastične modele, drvene ili metalne sve je tu na jednom mjestu zajedno sa svim alatima, priborom i dodatnim dijelovima. Sve te stvari koje kao klinac nisam vidio ni u katalozima već ionako neispunjenih želja. Da još uvijek gajim iluziju da bi imao vremena složit koju, vjerojatno bi nabavio nekoliko kutija. Gomila složenih brodova, tenkova, aviona, auta i ostalih maketa daju više dojam nekakvog muzeja nego trgovine.

WP 000205

Opsesija lokalnog puka još je najbolje vidljiva na dijelu sa priborom za izradu vlastitih figurica, možda ne baš kao onih na katu ispod ali ovdje biti D&D fan nadilazi razinu zamišljanja priče uz bacanje kockica. Ja sam naivno mislio da je robica za lutkice rezervirana za curice ali izgleda da je ovdje to jako ozbiljno. Naravno tu je i nezaobilazni LEGO kao i složeni prikazi svakojakih scena, za razliku od onih uobičajenih drito iz kutije, ovdje su dosta kreativni, posebno vole izrađivati poznate zgrade i spomenike, istina posebno svoje. Stepenicama dalje dolazimo i do kata za curice, nama potpuno nezanimljiva gomila lutaka svih veličina pa se nismo baš zadržali, ali smiješno je bilo na prvi pogled vidjeti mnoge sličnosti sa prizemljem za dečke, čini se da se ovdje najmanje djeca igraju sa igračkama. Na kraju ulice, bolje rečenu križanju sa glavnom čekaju vas mlade japanke u odorama neopunk francuskih sobarica i sličnim izdanjima pozivajući vas u te čudne birceve gdje se ne plaća cuga već boravak u njima, i to po pola sata, što je čini se uspješan poslovan model u ovom dijelu grada, mi smo ipak preskočili taj kulturni doživljaj.

P1120361

P1120742

Glavna ulica je spektakl za sebe, kako je ispalo ona igraonica u Ikebukuro-u nije bila dovoljno impresivna, ovdje su nabacali nekoliko još većih SEGA zgrada, pomislio bi preblizu jedna drugoj ali gužve u njima brzo bi me demantirale. Mislim da jednom kad zapneš u tom polumraku kakav samo nedostatak prozora i gomila monitora mogu stvoriti ne izađeš dok te, nadam se, netko ne potjera radi zatvaranja. Njihov glavni lanac elektronike, Sofmap, samo u ovoj ulici iz nekog razloga ima 3 velike trgovine, a duž ulice hrpa je malih geek dućana. Tako u jednom možete kupiti stare konzole od prvog Nintenda i Sega Master System konzole pa preko Nintenda 64, GameCubea, Sega Dreamcasta, Genesisa, Saturna… sve to zapakirano, izgleda novo kao i igrice za njih. Naravno možete pronaći i nekoliko verzija Gameboya i izabrati među igricama koje prekrivaju zid. Hrpetina igrica, ovaj put bez posebnih pakiranja razasute su u košarama ispred trgovine, oni valjda ne koriste emulatore, a mogu razumjeti poseban gušt da za konzolu iz djetinjstva nabaviš igricu koju nisi tada uspio nažicati od staraca, još kad bi znao gdje je završila naša stara Sega.

P1120366

P1120367

P1120372

Imaju nekakve trgovine svaštare, gdje možete kupiti od gela za tuširanje do kinky kostimića za odrasle pa čak i ako vam zatreba koji Drager za mjerenje štetnih plinova ili neki napredniji mjerni instrument. Nisam mogao vjerovat da mogu s police uzet termopar na koji bi morao čekati tjednima u Zagrebu. Naravno dominiraju trgovine figurica ali ono što je bilo posebno čudno bile su sličice cura koje su se prodavale u tim trgovinama. Ne bi me puno začudilo da pored tih erotski izobličenih figurica od plastike sa cenzorskim komadićem selotejpa (mutnim molit ću lijepo) među nogama pronađem slične slike, iako valjda imaju Internet duže od nas. Ali to su bile barem meni najobičnije slike mladih cura slikane u pristojnoj odjeći, iz nekog razloga kojeg nismo uspjeli odgonetnut, cijena im poprilično varira, valjda po stupnju neke slave, ali dečki, očigledno dobro informirani su ispred trgovine te slike slagali u nekakve albume. Tamo čak imaju i outlete elektroničke robe, sa stvarima koje, nažalost, kod nas još prolaze pod moderne stvari, samo me manjak sredstava uvjerio u malo razuma, poslužilo je barem za koju SD karticu. Morali smo malo pregledat Sofmap trgovine krcate najnovijim laptopima, tabletima, mobitelima i ostalim igračkama. Ono što je na prvi pogled čudno i nekako znakovito za Japan je da te trgovine neodoljivo podsjećaju na primjerice H&M ili C&A kod nas, po količini i načinu izlaganja i prodavanja robe. Mi smo navikli da mobiteli i ostali gadgeti imaju svoj privatni prostor i osvjetljenje koji daje taj efekt ekskluzive potreban da netko odluči mjesečnu plaću zamijeniti novim dostignućem tehnike. Ovdje je to na hrpi, zgurano, kao bez reda, ljudi nagurani između polica i stalaža indiferentno pregledavaju to obilje, posvuda iskaču eksplozivni kartonski natpisi akcija i popusta. Zahvaljujući arapskim brojkama i znaku jena možemo zaključiti da su cijene daleko ispod naših pa se prethodna usporedba sa trgovinama pristupačnog tekstila lakše može pojmit uzevši njihovu razinu standarda u razmatranje. Naravno Kindle je bio moj primarni cilj, a nemalo sam se iznenadio kad sam u gomili e-readera našao Paperwhite za samo 80 dolara. Bezobrazno sam ignorirao sve ostale, što je možda bila pogreška kada se uzmu u obzir cijene ali sigurno je sigurno. Brat je pak pronašao neke svemirske slušalice za mobitel, što po cijeni što po sposobnosti da ponište svaki vanjski zvuk, njemu korisno u životu u Kambodži. Pokušaj direktnog informiranja djelovao je obećavajuće kad su mi prodavači nakon međusobnog dogovora uspjeli prenijeti da pričekam tog jednog koji zna engleski. Gospođa mi je vrlo pristojno pokušala objasniti nešto koristeći vrlo ograničen repertoar engleskog tako da naravno nismo ništa uspjeli doznati, pa smo odlučili još jednom u hotelu sve provjeriti na Internetu, ne sumnjajući u poštenje domicilnih htio sam doznati kako je moguće da košta manje od cijene koju sam prije polaska vidio na Amazonu.

Jedan od zadataka koji nas prati od početka turneje je potraga za skate shopom, dosad su se pokazale neuspješnim, ali uvijek zabavnim načinom istraživanja grada mimo glavnih turističkih atrakcija i ostalih TripAdvisora prijedloga. Kao polazišna točka potrage, zahvaljujući Google-u, našao se Shibuya kvart, jedna od rijetkih ako ne jedina lokacija u Tokiu snimanja filma The Fast and Furious: Tokyo Drift, kada autima u moru letargičnih Japanaca prodriftaju kroz jedno od ogromnih raskršća kojim dominiraju LED display reklame. Prva stvar koja upada u oči je nova razina u pojmu gradske gužve, čudno je kad dolazite iz Zagreba vidjet rijeke ljudi koji se slijevaju u svim smjerovima bez nekih naznaka posustajanja. U cijeloj toj gužvi i dalje je impresivna japanska disciplina, na raznoraznim mjestima imaju pravokutne oznake na podu unutar kojih samo čudnovate kante za smeće označene kao područje za pušenje. Nitko ne hoda sa cigaretom, ljudi se guraju oko tih kanti sa cigaretama i strpljivo daju oduška svojoj ovisnosti, onako pokisli izgledaju kao oni beskućnici američke kinematografije oko gorućih kanti.

20130530 170653

P1120383

Već na rezervi sa jenima krenuli smo tražiti mjenjačnicu, u vodiču kojeg smo dobili tek u hotelu lijepo piše da je najbolje sve potrebne novce zamijeniti na aerodromu jer mjenjačnice treba tražit povećalom po velikim hotelima i bankama, a Tokio je kao grad toliko siguran da nije nikakav problem hodat okolo pun para. Bilo kako bilo uz Google Maps smo dosta kružili po kvartu dok nismo našli dobru zgradu, jer naravno tamo nema EXCHANGE ogromnog znaka niti je mjenjačnica bila u uočljivom prizemlju. Onaj spomenuti osjećaj sigurnosti je zbilja potreban dok se vozimo šperpločom obloženim liftom u sablazno praznu mjenjačnicu. Procedura sa simpatičnim službenicama ista je kao na aerodromu, uz dodatak učenja malo japanskog. Sve me strah kolika je provizija ako uspiju plaćati toliko ljudi da vam samo zamijene novce. Opskrbljeni ispravnim apoenima krenuli smo po karti potražiti skate shop. Orijentacija s mobitelom relativno je fluidna, kao glavni orijentir poslužio je manijakalno uredni, gargantueskni Yoyogi Park. Dimenzije zelene fleke na karti i nadolazeći mrak malo su nas odbili od istraživanja pa samo radije nastavili sa zadatkom. Navigacijom kroz nekoliko uličica kako vas samo može smartphone GPS provest našli smo, nažalost još jednom uzalud, i taj famozni skate shop.

Na putu nazad naletjeli smo na sablasno mistični kutak u urbanom Tokiu, kakvih vjerojatno ima po cijelom gradu. Između zgrada, dva reda stepenica vode kroz tradicionalna vrata u mali park sa gustom šumom. Već je bio lagani sumrak i osim dede u nekom svom usporenom filmu nije bilo nikoga, u sredini te šume, na kraju staze popločene oblucima i pločama nalazi se mali hram. Stazu ukrašavaju nekakvi totemi, kipići, ploče koje nekako previše podsjećaju na nadgrobne, nekakve kućice i kao šaka u oko ogromna ploča sa čini se nekakvim rasporedom. Hram koji je jasno zatvoren za javnost osim za vrijeme ceremonija uklapao se u mir i spokoj cijelog mjesta, a čudovišta čuvari pred ulazom nekako su se trudila bit jednako tiha da ne uznemiravaju zvuk vjetra u obješenim molitvama pored hrama. Naime prema običaju drvene pločice sa ispisanim molitvama vješaju se na drveni okvir pored hrama kako bi ih vjetar prenio duhovima. Uz hram dodatna staza vodila je zavojito u opet neki izolirani dio prema čudnom oltaru u japanskom stilu a gomila kipića u obliku nekakvih mačaka, svi ukrašeni crvenim maramama oko vrata, nekako su objasnile svrhu. Čudan je osjećaj u prići mraku kada vidite hrpu silueta savršeno mirnih životinja po nekakvoj stijeni oko oltara, neke slabe mutne žarulje su tamo taman da ne vidite dobro na prvu. Da stvar bude bolja u potpunoj tišini jedna bakica polako se dovukla do hrama obavila molitvu i isto tako otišla, ne obazirući se ni trenutka na dva turista u akciji fotkanja, Hachiman-gu hrama. Trivijalni podatak zanimljiv zato što je to nekakav šintoistički hram posvećen Hachimanu, bogu učitelju ratnika, zaštitniku samuraja. Dobro navodno je i zaštitnik seljaka i ribara, to je više bio neki dogovor radi popularizacije navodno, ali svejedno je poprilično cool. Za razliku od prakse velikih betonskih i praznih trgova na starom kontinentu, ideja da se hram postavi u okvir zelenila na korak od stambenih zgrada i avenija dodaje neku intimnu i mirniju dimenziju cijeloj priči, koliko smo mogli vidjet oni se ovdje ne boje nekakvih vandala pod okriljem mraka i drveća.

P1120405

20130530 182855

Nastavak potrage bio je jednako zanimljiv, kao u nekoj igri tragova obilazili smo sportske trgovine, uvijek naišli na jako uslužne Japance ali niti jedan nije pričao engleski, pokoji bi se potrudio gestikulacijom većina ipak vrlo elaboriranim vokalnim uputama. Trebao sam snimati vjerojatno bi naučio gomilu psovki. Kada smo naposljetku našli DC trgovinu čovjek nam je uz pomoć nekakve japanske verzije translatea na mobitelu objasnio da potragu nastavljamo na drugom kraju grada, ali Odaiba će biti za drugi dan. Još jedno fotkanje Shibuya raskršća u uvjetima scene iz filma, ako po ničemu drugom onda je po gužvi scena bila poprilično realna, opći metež ljudi koji se križaju u svim pravcima brzo ispuni ono što se trenutak prije činilo kao velika površina za prometovanje gomile automobila.

20130530 194305

P1120417

Plan je bio danas jesti kao domaće pa smo odlučili tražit nešto blizu hostela. Na kraju smo neodlučni stali u zalogajnici, čini se popularnoj. U vitrini su imali izuzetno vjerne plastične replike svojih jela, označene brojevima. Tko god se sjetio proizvodit te plastične replike, upao je motorkom u med, a ne sjekirom i još ju pritom izgubio negdje u dubini meda, koliko smo ih se nagledali posvuda po Tokiu. Kad ih prvi put vidite, stvarno morate prići blizu da bi shvatili da to nije prava hrana, a još smo k tome u Japanu smo, vidio sam čudnijih stvari od gotovih jela u vitrini. Unutra smo probali naručit za šankom ali nas nitko nije doživljavao dok nam neki turist nije pokazao automat. U automat ubacite novce, kliknete na jedan broj i dobijete kupon koji predate na šanku a konobar vam u jednom trenutku donese to nešto. S obzirom da nitko ne priča engleski, i da nema slika na automatu moram priznat da sam dobro provjerio broj prije naručivanja. Procjena cijene je barem jednostavna s obzirom da 100 jena odgovara jednom dolaru, mi smo za nekih 5 dolara po osobi (manje od 30 kuna) pristojno pojeli nekakvo meso u umaku sa rižom i nekakve čudne salate pored toga. Lokalni wasabi koji su mi dali uz salatu sam, poučen Hong Kongom samo probao na vrhu štapića i brzo odustao. Ja koji nisam neki veliki poklonik riže moram priznat da je u Japanu odlična, i to s time da ju daju bez ičega kako bi se onako ljepljiva mogla jesti sa štapićima, sva sreća s obzirom da je sveprisutna. Mali lokal je radio punom parom a ne može se reći da baš obiluje turistima, uglavnom su to bili ispijeni likovi, često u odijelima, očito s posla, prepoznao sam se u tom osjećaju kao i ideji da možeš za malo para pojest nešto dobro vani umjesto da još i kuhaš doma, stvarno bi nam trebalo tako nešto i kod nas.

 WP 000212

Komentiraj

Ispunite obavezna (*) polja. HTML kod nije dozvoljen.

Back to top