Puno svega...


Deprecated: Non-static method JApplicationSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/templates/gk_magazine/lib/framework/helper.layout.php on line 152

Deprecated: Non-static method JApplicationCms::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/libraries/cms/application/site.php on line 272

Deprecated: Non-static method JApplicationSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/templates/gk_magazine/lib/framework/helper.layout.php on line 152

Deprecated: Non-static method JApplicationCms::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/libraries/cms/application/site.php on line 272

Tokio, umjetnost preuveličavanja, dio 3.

Kip slobode, Odaiba Kip slobode, Odaiba photo: Jérôme Le Cunff

Slijedeći dan odlučili smo skočiti do obližnje Yokohame, drugog najvećeg grada poslije Tokia, iako više daje dojam nekakvog ogromnog predgrađa metropole. Do grada se može doći kombiniranjem linija javnog prijevoza pa do Yokohame dođete a da uopće ne izađete iz sustava tramvaja tj. nadzemnih vlakova koje voze po Tokiu, čudan je osjećaj kada očekujete da negdje morate presjedati na „pravi“ dok gledate promjenu krajolika držeći se za rukohvat. Međutim ubrzo dolazite na glavni kolodvor u Yokohami koji u svakom slučaju ne zaostaje za željezničkim kolodvorima po Europi. Izlaz morate tražiti kroz još jedan u nizu japanskih trgovačkih centara, ali ovaj je posebno impresivan zbog labirinta svakojakih vitrina, pulteva, polica prepunih japanskih jestivih stvarčica.

Kompleks bi bilo najbolje opisati kao high-tech tržnicu, tako valjda izgleda Dolac u NASA-i, na sve strane uslužni i nasmiješeni Japanci u bijelom sa kuharskim kapama poslužuju one puno manje nasmijane svakakvim domaćim i stranim specijalitetima. Gomila boja, tekstura i mirisa još se više ističe u ovom sterilnom okruženju prepunom svjetla i bjeline, posebno kada možete kupiti svježu ribu pored čovjeka koji ju priprema prženu. Malo deprimirajuće djeluje i činjenica da cijena svih tih namirnica ne odskače baš od onih koje se prakticiraju kod nas, ukupni dojam dobivenog za te novce ipak je malo drugačiji.

P1120439

P1120443

P1120446

P1120447

Yokohama je počela obećavajuće, sa velikim Nissan sjedištem, iako nije bilo na razini Toyotinog po zabavnim sadržajima, ali novi GT R i društvo dovoljna su zanimacija za odraslu djecu. Međutim ostatak grada bio je poprilično prazan, tu i tamo koji zalutali prolaznik u odveć čistom modernom gradu. Ispostavilo se da su svi kod stadiona, u Japanu se naravno radi o baseball stadionu u duhu američke tradicije. Jedino mi se čini da nisu baš shvatili poantu imenovanja momčadi, oni su ponosni Yokohama Babystars, iz nekog razloga možda to u Japanu i ulijeva strahopoštovanje. Oko stadiona je bila neka hrpa štandova sa čudnim, ponekad kričavo obojenim jestivim pripravcima i onim bespotrebnim tričarijama u čiju korist ili privlačnost može uvjerit samo atmosfera takvog događaja. Ti ljudi izgledaju ozbiljno pa čak i depresivno i kad se kao vesele i opuštaju, a ovi koji nešto prodaju svi drže taj isti protokolarni smiješak i veseli pristup pun poštovanja. Mada moram priznat da za razliku od ostalih zemalja nigdje u Japanu nisam imao osjećaj da smo nekom čudni ili posebno zanimljivi. Unatoč činjenici da nismo gotovo nikog sreli da nije japanac, nikad nismo doživjeli da nas je netko iznenađeno ili krivo pogledao ili nam se obratio na način kojem bi nedostajalo pristojnosti ili poštovanja. Međutim Yokohama sama po sebi i nije se pokazala pretjerano živahnim gradom, pa smo krenuli okolnim putem nazad. Iako bi to trebao biti drugi najveći grad u Japanu, poprilično se brzo obiđe sve što se ima za vidjet za manje od jednog dana, na razini jednog kvarta u Tokiu.

20130531 143050

P1120472

Međutim potraga za skate shopom se nastavlja, i slijedećeg dana naše je odredište Odaiba, umjetni otok koji datira još od 17. stoljeća namijenjen tada obrani od morskih napada (daiba je utvrda na japanskom). Danas je to kvart shoppinga i zabave, kasni ili bolje rečeno moderni razvoj otoka omogućio je i koncept prilagođen modernim tekovinama. Pješačke staze na više razina koje se na taj način odjeljuju od ceste omogućuju da se po cijelom otoku hoda bez doticaja sa jednako dobro organiziranim i gustim automobilističkim prometom. Vizualno, kada izađete iz stanice nameću se FUJI TV zgrada sa kuglom i jedan od najvećih panoramskih kotača, kako barem tvrde ovdje. Cijeli kvart i nije velik pa idemo za početak nasumičnim odabirom, osim skate shopa moramo pronaći i Tokijski Kip Slobode, mini verziju onoga u New Yorku. Ali prvo smo nabasali na Venus Fort outlet shopping centar. Očigledno pomanjkanje našeg kulturnog uzdizanja Japanci su nam pokušali nadoknaditi dizajnom centra u obliku mediteranskog srednjovjekovnog gradića sa nekom sablasno realnom imitacijom neba iznad uličica. Stvarno su se potrudili od velebne fontane sa kipovima do pročelja crkve kao krajnje fasade jednog od hodnika. Da ne ostane sve na dućanima i razvikanim popustima dodali su još i muzej starih automobila. U duhu ostatka centra muzej automobila je zapravo dugačka starinska ulica puna garaža, i europskih trgovina iz 19. stoljeća. Za obični shopping centar imaju impresivnu kolekciju automobila i motora iz cijelog svijeta, sa naravno povećim japanskim dijelom. Za kraj su naravno ostavili, lokalni ponos, Toyotinu Formulu 1 u svom posebnom dijelu, gdje su izložili od krhotina starog bolida, do novog sa svim popratnim sitnicama, kao što je F1 volan koji frenetičnim ritmom lampica i indikatora simulira vožnju utrke. Možete usput pogledati i kako marljivi japanci strpljivo održavaju i restauriraju ove sve oldtimere u garaži koja se u centru nalazi iza staklene stijene. Sve je to zapravo zabavni overkill za obični shopping centar, isplati se doći već i samo zbog razgledavanja. Mi nismo bili baš neki potrošači sa dva LEGO privjeska ali i LEGO trgovina već je sama po sebi bila svojevrsni muzej. Darth Vader i Captain Spparow kao LEGO privjesci jednostavno su bili predobri da ih ostavimo u Japanu. Odmah u nastavku centra, novi ogromni TOYOTA centar, ovaj put okrenut inovacijama, sa gomilom izloženih robota i sličnih igračaka, binom za prezentacije i stazom za isprobavanje robota i auta.

P1120498

Nažalost gužva za pokusne vožnje što robota, što auta bila je preduga da bi došli na red pa smo brzo odustali od te ideje. Ekipa odjevena kao likovi iz manga crtića nas nije previše začudila, s obzirom da smo tako nešto i očekivali u Tokiu, međutim ispalo je da se pored Toyota centra održava nekakav CON, nama nepoznat, očigledno po nekoj opskurnoj japanskoj mangi, pa su se ljudi naslikavali sa preskupim digitalcima.

P1120501

Malo nas je bilo sram s toliko interesa promatrat čudno odjevene curice ali brzo smo shvatili da se po tom pitanju nimalo ne ističemo u gužvi. Naravno tako veliki kompleks u ovom gradu nije mogao proći bez elektroničkih pomagala za zabavu. U ogromnoj hali su se na jednom mjestu našle sve igre i igrice koje čovjek može odigrati sa jednim žetonom, u ovom slučaju kovanicom od 100 jena. Od onih igrica pred kojima plešu školarke u uniformama na veliko zanimanje poprilično starijih Japanaca koji se za čudnu razliku tu i nasmiješe, pa preko svih mogućih simulacija motora, auta i ostalih vozila. Zatim svi živi oblici stolnog hokeja, nogometa, pikada. Poprilično mjesta zauzimaju real life igre protiv strojeva, od stolnog tenisa, tenisa, nogometa, košarke, baseballa, boksa itd. I naravno oni klasični automati igrica koje smo imali prilike vidjeti i u domovini dok nisu došle PC igraone, s tim da su ovdje prisutni svi mogući oblici od starih arkada do modernih kabina za pucačine iz prvog lica. Po gradu smo se stvarno nagledali tih igraona ali ovdje mislim da su uspjeli skupit sve postojeće izmišljotine japanske zabavne industrije od 80. na ovamo u hali koja bi teško stala u dom sportova u Zagrebu. Malo smo morali nešto odigrat, nisam se baš proslavio, mislim da bi lako mogli sve novce putovanja ostaviti na jednom mjestu, pa smo prestali kad je ponestalo kovanica. Međutim potraga za skate shopom ide dalje, navodno je naš cilj negdje preko puta glavne ceste preko koje vodi futuristički most, kod nas vjerojatno koštao kad proračun povećeg gradića u Dalmaciji i na kraju vodio u livadu, ali ovdje uspješno rješava sve probleme pješaka na otoku, odvojci sa njega vode na glavne zgrade na otoku. Kako smo s mosta došli do obale, karta je upućivala na blizinu kipa slobode, pa smo prvo njega išli tražit. Začudo obala otoka je zapravo pješčana plaža, upravo su iz mora izašli ronioci koji su iz nekog razloga užurbano meli drvenu stazu uz plažu. Balkanskim razmišljanjem trebalo nam je malo dok nismo shvatili da ljudi metu pijesak koji su nabacali na inače čistu drvenu stazu. Kip slobode, doista je vjerna kopija onog koji u Parizu stoji nedaleko od Eiffelovog tornja, ostaje mi samo da ga usporedim sa onim najvećim, ali New York će zasad morati pričekati. Pridružili smo se ekipi u naslikavanju dame sa bakljom i krenuli dalje tražiti skate shop. Usput smo naletjeli i na nekakav muzej morskih stvorenja ali je bio praznički zatvoreni dan kada samo komercijala otvara svoja vrata. Kada samo napokon našli shopping centar u kojem se trebao nalaziti DC dućan prvo je trebalo na interaktivnom ekranu pronaći spomenuti dućan koji se nalazio odmah pored nas. Potraga je slavno završila i brat je napokon uspio obnoviti dobar dio garderobe u dimenzijama koje su pomalo divovske i rijetke za ovaj dio svijeta. Završetkom potrage mogli smo istražiti okolinu malo bolje, posvuda se reklamiraju restorani na japancima svojstven način, plastičnim hiper realističnim modelima jela, tako da posvuda ima vitrina sa umjetnim sushijima, špagetima i rižinim iteracijama. Doista sam morao biti jako blizu da se uvjerim da sve to nije jestivo. U centru je trebao bit i veliki LEGO muzej koji su na našu nesreću zatvorili taman kad smo dolazili, 17h je granica koju ovu dični ljudi ne žele prijeći…Naravno LEGO trgovina ispod ostala je otvorena ali slaba je to utjeha, već smo sve to prošli ujutro u prvom centru.

Slijedeći dan, novi naum, navodno ne smijemo propustit posjetu Kawagoe-u, gradiću pored Tokia koji je zadržao stil Edo perioda Tokia (17. do 19. stoljeće), pa kreće nova zagonetka javnog prijevoza. Umješnim kombiniranjem javnog i privatnog vlaka stižemo u Kawagoe, i na naše opće čuđenje, u turističkom uredu na stanici ne samo da smo našli nekog tko priča engleski nego se čovjek potrudio i iskopao kartu mjesta na francuskom. Toliko sretan da može pričat engleski udavio nas je sa pričom o gradiću ali nakon apstinencije od smislene komunikacije od nekoliko dana i to dobro dođe. Istraživanje Kawagoe-a počinje poprilično neobično, dugom ulicom punom raznoraznih trgovina, od Zare, Starbucksa pa do Sofmapa (high tech), knjižara i svaštara. Uglavnom se radi o ponudi Tokia u minijaturnoj verziji, što je čak i zgodno jer možete sve obići u jednoj ulici. Ali došli smo po starine pa na karti tražimo prvi hram. Ulice su izgledale začuđujuće europsko malograđanski, kao nekakvo mirno predgrađe sa kućama i dvorištima, preuskim ulicama bez pločnika, samo što voze s krive strane, recimo Kajzerica. Kroz te uličice smo našli prvi hram, Kita-in, sve šale na račun imena ovaj put ćemo izbjeći. Ogromno dvorište sa različitim dijelovima hrama izgleda jako spokojno, sve je u drvetu, okruženo šumom, što objašnjava zašto su toliko imali problema sa požarima od početka davne 830. godine. Kad smo došli bila je poprilična gužva, što zbog turista što zbog vjernika koji su u redu prolazili kroz glavnu zgradu hrama, propisno kičastog uređenja. U sam „vjernički“ dio hrama se ulazilo kroz drugu zgradu, svojevrsnu svlačionicu, ispunjenu ormarićima koji su u duhu srednjovjekovne ostavštine bili drveni sa drvenim ključevima, tj. drvenim pločicama koje pašu u utore na vratima, nije ni čudo da su toliki tehno frikovi danas. Zbog dosta loše karte iz prospekta zbunjeno smo krenuli tražiti Gohyaku Rakan, u prijevodu 500 kipova. 540 kipova Budinih učenika, svaki jedinstven po izrazu lica, zapravo su bili zgurani i omeđeni zidom odmah pored hrama, čisto da se može posebno naplaćivati ulaz i usput prodati preskupe suvenire. Jednim detaljem su ipak malo podsjetili na naše turističke običaje.

P1120600

P1120602

P1120605

P1120610

Nakon mini budista, vraćamo se na ulicu i tražimo Shogunovu palaču, Honmaru Goten. Usput smo naletjeli na neki, očigledno nebitni Naritasan Betsuin hram, jer nije bilo nikoga osim velikog Mitsubishi pickupa u dvorištu. Šteta jer su imali impresivne kipove mitskih ratnika i malo čudno zen jezerce, prekrcano kornjačama. Jadni gmazovi su doslovno ležali jedni po drugima, na ono malo dostupnih površina izvan vode. Honmaru Goten bio je nekoliko minuta dalje, plaća se neka sitnica za ulaz i bez cipela možemo prošetati palačom. Ako krenemo od naše predodžbe europskih dvoraca, ovo definitivno nije ličilo na nešto carski. Drvena prizemnica sa kliznim vratima i papirnatim pregradama izgleda kao nešto što ne bi preživjelo zimu. A zapravo to je jedini dio originalnog dvorca koji je preživio do danas. Svejedno je dosta zanimljivo prolaziti kroz tatamijem pokrivene sobe kao kod onog starca u karate kidu, dok se oko palače proteže bolesno uredno dvorište. Čak su i šljunak pograbljali da prati oblik staza. Naravno u stilu povijesnih znamenitosti posvuda imate objašnjenja povijesnih okolnosti, slike iz tih razdoblja pa čak i prikaz vijećanja vazala i njegovih savjetnika u madame Tussaud stilu. Impresivan je naravno njihov klečeći WC iz pakla, doista nije jasno kako zaključili da je to dobar koncept. Radi se o nekakvom koritu nad kojim trebate klečati dok obavljate razne potrebe, ručka na zaglavlju je tu valjda da vas voda ne odnese ako u naletu fizioloških potreba poskliznete u potočić ispod ili ako možda trebate čvršći oslonac.

P1120637

Jednom kad ste se malo uživjeli u Japanski štih srednjeg vijeka krenuli smo dalje. Najzanimljiviji dio gradića trebao bi biti Kurazukuri kvart, stari grad. Radi se zapravo o jednoj ulici duž koje se protežu srednjovjekovne Japanske kuće, danas su to trgovine svih vrsta Japanskih tradicija. Na prvu je jasna njihova opčinjenost jambom ili slatkim krumpirom, od toga rade raznorazne stvari od nekakvog kruha pa do čudnog čipsa, moram priznat da su me sve kombinacije poprilično odvratile od ideje da bilo što od toga krenem konzumirati u većim količinama. Pokazao sam dovoljno hrabrosti i probao nešto što oni sami zovu „junk foodom“, nekakvu smjesu sa jambom između dva velika krekera od račića. Ako zanemarite osjećaj stiropora kojeg ulijeva kreker ostaje poprilično zbunjujući okus onog što su stavili unutra. Brat se pak okrenuo degustaciji nekih od gomile tradicionalnih bombona koje su imali posvuda. Tu je bilo i likova koji su poprilično skupo prodavali nekakve smjese začina, pomalo misteriozno ali ionako je sve bilo u ozračju vikend odredišta sa štandovima koji su prodavali raznorazne gluposti. Same trgovine u ulici su bile posebno zanimljive, kao pravi muzeji u savršeno očuvanim prastarim kućama. Tu je bilo ogromnih trgovina štapića, mislim sve preko 10-etak vrsta tih zamjena za viljuške već bi bilo puno ali ovdje su bile nepregledne količine i astronomske cijene svakojakih vrsta tih ukrašenih grančica. Isto vrijedi za zdjelice i ostale keramičke čarolije. Puno impresivnija je bila trgovinama oštricama. Očigledno se radilo i radioni i velikom broju ručno izrađenih mačeva, noževa i ostalih oštrih predmeta, uz jednako impresivne cijene posebno kada su vam u glavi oni setovi "japanskih noževa" koje dobijete besplatno samo ako kupite neke lonce. Ono što ne možete izbjeći nigdje u kvartu su trgovine i štandovi sa sušenim stvarima u plastičnim prozirnim vrećicama, uglavnom se radi o nekakvim ribama, još jednom nimalo privlačan prizor. Ali dojam popravljaju živi primjerci, jer kakvo bi to bilo japansko selo da nema koi riba koje se guraju u umjetnim jezercima. Sve u svemu Kawagoe je brzo bio gotov pa smo u povratku odlučili skočit do Ginza kvarta zbog Sony nebodera. Kako smo naravno zakasnili malo smo prošetali kvartom u potrazi za McDonaldsom. E sad Ginza je zapravo kvart/grad luksuza, glavna ulica se čak i zove shopping street pa se traženje fast fooda pokazalo poprilično teškim pored Chanela, Cartiera, Louis Vuittona i ostalih pompoznih natpisa. Cijeli kvart je zračio lovom, od skupih auta, preotmjenih prolaznika i onih kafića za koje vam treba jamac i kredit. McDonalds smo na kraju uspjeli naći, barem da se malo smirimo do povratka u Ueno, slatki krumpiri u Kawagoeu su za posljedicu imali dvojicu gladnih turista.

P1120655

 

P1120671

P1120699

Slijedećeg dana se vraćamo u Akihabaru, po gadgete koje smo našli neki dan, ja sam odmah uzeo Kindle Paperwhite, a duga potraga za mjenjačnicom dovela nas je do novog blaga u kvartu, Yodobashi Akiba iliti prokleto ogromna godzilla među trgovinama high & low tech igračaka. Zamislimo recimo Avenue Mall u Zagrebu, udvostručen po visini ali da se unutra prodaje samo elektronika i slične zabavne stvari. U prizemlju prohodate cijelu dužinu zgrade uz stolove pune mobitela i smartphonea, pored toga cijeli zidovi SD kartica i ostalih dodataka. Svi najvažniji modeli mobitela imaju posebne police futrola i caseova. Gomile slušalica i svih mogućih dodataka za mobitele može se nabaviti u svim zamislim oblicima i temama, uz popriličnu količinu Star Wars tematskih tričarija. I to je sve samo bilo prizemlje. Na katu kreće sve ispočetka na temu laptopa, gotovo smiješno je vidjeti toliko iteracija torbi za laptope posloženi po dimenzijama i oblicima. Da sam zbog toga došao, totalno bi se isplatilo odnijet jedan Alienware ili sličnu igračku s obzirom da su im cijene dakako daleko ispod naših, valjda su kod njih socijalno osjetljivi po pitanju tehnoloških dostignuća. Treći kat ponovno ista priča…fotoaparati, objektivi i popratna oprema, satovi itd. I tako do 9. Kata prolazeći kroz igračke, igrice i konzole, bijelu tehniku, televizore, audio kat sa postoljima za isprobavanje suludog broja slušalica…tu se brat usrećio sa nekim noise cancelling slušalicama za izolaciju od azijaca po putu.

P1120719

 

P1120723

P1120729

Sam obilazak koštao nas je dobrog dijela dana, pa smo na kraju ponovili malo gradivo o kvartu, i nakon toga krenuli nazad u Ginzu do Sony nebodera. Sony je u neboderu uredio jedan muzejski dio za sve što Sony ima za ponuditi danas, izgleda da stvarno vole to pokazivanje u katovima u Japanu. Na nekoliko katova izloženi su i dostupni za probu svi uređaji od mobitela i tableta, preko nezaobilaznih playstationa, fotoaparata i televizora. Fotići su lijepo raspoređeni oko maketa krajolika kako bi imali nešto lijepo za fotkat u probama. Nakon svega što smo se nagledali u gradu, i nismo baš bili impresionirani, malo smo se poigrali i brzo otišli. Čovjek se lako razbahati kad provede malo vremena tamo, što bi tek bilo da si možemo priuštit sve te igračke. U svakom slučaju boravak u Tokiu se bliži kraju i sutra već lovimo let za Bangkok, ovaj put znamo gdje spavamo sutra pa ne moramo žuriti u hotel tražiti smještaj na netu. Međutim poznavajući javni prijevoz u Tokiu potrebno je pomno isplanirati put do poprilično udaljenog aerodroma Narita. Do aerodroma se može doći na nekoliko načina, busem kojim smo došli, tkz. Skytree Shuttle, koji je skup i spor, zatim brzim vlakom tkz. Nartia Sky Access Line koji je i skup i brz i običnim javnim vlakom koji je najjeftiniji i malo brži od busa. Korištenjem javne mreže vlakova moguće je i poprilično precizno planirati dolazak na aerodrom s obzirom da su sva putovanja unaprijed najavljena u minutama. Javna iliti JR linija za koju smo se odlučili pokazala se izuzetno efikasnom i uzbudljivom po pitanju igre tragova. Trebalo je polovit presjedanja uz kupovine karata u nizu, ali sve u svemu došli smo u minutu u najavljeno vrijeme i bez problema se chekirali na aerodromu. Usput smo čak naletili na srpkinju tražeći nešto za pregrist prije leta, jadna cura se šokirala da ne može od tog balkana pobjeći ni na drugom kraju svijeta. Duty free zona trebala je biti savršena sa kupovinu suvenira i poklona sa preostalim jenima, međutim taman kad sam htio uzet komplet sakea, od svih aerodroma japanci su bili ti koji ne pakiraju u duty free vrećice koje garantiraju one opasne tekućine preko 100 ml pa mi je žena jednostavno uzela sake nazad kad je čula da idem kroz Shangai.

I tako je završena epizoda Tokio, grad u koji se moram vratiti jednom, komunikacijski malo frustrirajući, često sterilan ali Tokio je jedan od onih gradova kakvih nema nigdje drugdje, kulturni šok sam je po sebi najbolji argument za posjetu. U svakom slučaju ovih 6 dana koje smo proveli tamo su dokaz da je potpuno nezasluženo dobio etiketu preskupe metropole, može se sasvim lijepo provesti i bez nekog velikog trošenja, s druge strane čini se da nema gornje granice za razbacivanje novcima ali to je već druga vrsta problema koja me teško može zadesiti.

WP 000255

Komentiraj

Ispunite obavezna (*) polja. HTML kod nije dozvoljen.

Back to top