Puno svega...


Deprecated: Non-static method JApplicationSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/templates/gk_magazine/lib/framework/helper.layout.php on line 152

Deprecated: Non-static method JApplicationCms::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/libraries/cms/application/site.php on line 272

Deprecated: Non-static method JApplicationSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/templates/gk_magazine/lib/framework/helper.layout.php on line 152

Deprecated: Non-static method JApplicationCms::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/jeromelecunff/public_html/libraries/cms/application/site.php on line 272

Kratki vodič snalaženja u Tokiu Featured

Kratki vodič snalaženja u Tokiu photo: Jérôme Le Cunff

Za sve one kojima je predugo čitati cijeli tekst o posjeti Tokiu ove kratko samo par savjeta za kretanje poprilično kompleksnim gradom.

Tokio je jedan od rijetkih gradova koji se barem meni pokazao problematičnim za turističko snalaženje i to iz dva osnovna razloga: logika ulica i adresa te javni prijevoz.

Sustav adresa navodno datira iz 13. stoljeća i nikom baš nije palo napamet da ga se mijenja. Ono što nam nije bilo jasno po dolasku je da ulice u Tokiu uglavnom nemaju imena, samo glavne, ali sustav adresa je ionako drugačiji od svega na što smo navikli. Uzmimo recimo adresu našeg hotela:

2-7-8 Motoasakusa, Taito-ku, Tokyo, Japan

To je adresa kakvu ju dobijete na hostelworld.com ili sličnoj stranici, TripAdvisor nam je dao istu. Dakle Taito-ku ili samo Taito je gradska općina, jedna od 23 koliko ih ima u Tokiu. Po tome znate otprilike gdje je u gradu adresa koju tražite, s obzirom na veličinu grada to predstavlja relativno veliko područje.

Nadalje Motoasakusa nije ulica niti neki prolaz kao što smo mi mislili s obzirom da smo sa stanice izašli na Asakusa-Dori, Asakusa ulicu. Mi smo naime krenuli tom ulicom, jedinu u okolici koja ima ime i naletili na hotel. Međutim Motoasakusa je zapravo ime distrikta unutar gradske općine, a same granice tih distrikta nisu baš tako jasne s obzirom da na kartama nisu nigdje označene. Međutim, kada ste u dobroj općini i našli ste distrikt, sve ste bliže točnoj lokaciji.

Svaki distrikt podijeljen je na kvartove, chome, sami kvartovi nemaju posebna imena samo broj, tako da posvuda po gradu po karti imate oznake 1 chome, 2 chome itd. Često su i adrese označe u obliku 2 chome 7-8 Motoasakusa, primjerice na Google Maps. Dosad se sve čini logičnim međutim to bi bilo to što se logike tiče.

Drugi broj predstavlja nekakvu sekciju kvarta, tu sad već postaje toliko precizno da je teško naći bilo kakvu oznaku na karti. Taj broj bi vam trebao govoriti u koji blok/dio kvarta morate doći i tu već nema nikakvog smisla jer ne znate po kojem redu idu ti blokovi. Treći broj predstavlja točni broj zgrade, nazovimo to kućnim brojem. U ovom trenutku se vidi da su Japanci u potpunom u raskoraku sa elementarnom logikom jer taj kućni broj se dodjeljuje po rednom broju gradnje a ne po položaju. E sad prije nekoliko stoljeća kad se vjerojatno redom gradilo kuću za kućom u ulici to je možda još nekako funkcioniralo, iako je vjerojatno već bilo problema kad bi netko srušio nešto i krenuo gradit nešto manje, pa bi se pojavila dva nova broja usred niza. Međutim Tokio je velegrad, i ovdje se zadnjih 75 godina grad razvio do neslućenih razmjera, gradilo se na sve strane i rušilo sve staro tako da nema šanse da su dva broja u nizu jedan do drugog. Sve to rezultira time da ni sami Japanci ne znaju naći adresu u gradu, kad smo pitali policiju lik je na kompu otvorio ili Google Maps ili neku japansku alternativu a stanica je bila doslovno 5 minuta od hotela. Da stvar bude bolja prvi dan kad smo našli hotel nismo ni našli odmah pločicu, deminutiv koristim bez imalo pretjerivanja, na kojoj je pisalo to sve 2-7-8 i nešto na japanskom.

Tako da kad se sve zbroji, u Tokio treba doći ranije, a ne kao mi u 11 navečer, nabaviti SIM karticu i početi koristit Google Maps, mada i to sa oprezom zbog sličnih oznaka koje se mogu pojaviti u nekoliko gradskih općina pa je često bolje prvo doći u dio grada u kojem je odredište i onda točnu adresu naći po tome što je to najbliže odredište od onih koje Google Maps ponudi. Atrakcije se uglavnom nalaze po kartama i besplatnim vodičima koje možete dobiti po Tokiu, nacrtane u odnosu na određenu stanicu javnog prijevoza, tako da je to obično manji problem.

Druga stavka – javni prijevoz

Javni prijevoz je u Tokiu izuzetno efikasan, stvarno možete doći bilo gdje unutar i izvan Tokia sa istim prijevozom. Međutim slično situaciji sa adresama zaboravili su primijeniti bilo kakvu logiku. Mreža javnog prijevoza sastoji se od vlakova (nadzemnih), podzemne željeznice, uglavnom vrlo slična nadzemnoj i buseva. Problemi počinju sa činjenicom da nekakvih dvanaestak kompanija upravlja cijelom tom mrežom. Ali dobro u centru Tokia više-manje se sve može proći koristeći JR linije, nešto najbliže javnoj kompaniji prijevoza. Za neke malo zabačene lokacije u gradu, i za neke destinacije izvan grada mora se presjedati na privatne linije ali osim činjenice da treba ponovno kupiti karte i proći kroz ulaz u stanicu i nije neki preveliki problem niti je puno skuplje u odnosu na tarife javne kompanije. U Tokiu se naime, kao u svakom normalnom gradu plaća cijena karte ovisno i broju stanica, cijene možete vidjeti na slici malo niže, a za informaciju tečaj je otprilike 100 jena za jedan dolar ili oko 5,5 kuna. Nekoliko linija vlakova pokrivaju većinu centar Tokia u krug, što je dobar način da se brzo dođe u određeni dio grada na visini koja omogućuje i malo razgledavanja. Za malo preciznije lokacije tu je ogromna i razgranata mreža metroa koju uglavnom drže dvije kompanije ali to ne stvara baš neke posebne probleme.

P1120280

Logiku voženj tim vlakovima, do kraja boravka u Tokiu nismo shvatili, jednostavno smo naučili kako ju koristiti. Ono što smo shvatili je da oni ne označavaju linije po tome kamo idu, nego po tračnicama, pa su crvena, plava, zelena itd. linija zapravo pruge, međutim pruge se u velikim dijelovima poklapaju, tj. radi se o istim prugama, nadalje većina vlakova vozi u krug po tom prstenu, tako da određeni broj vozi samo u jednom smjeru, a drugi broj u drugom. E sad kad sve to zbrojite ispada da ulazite u vlak na zelenoj trojci, međutim vozi po jednom dijelu crvene petice pa kad izlazite na stanici više niste na zelenoj 3…E sad standardna karta javnog prijevoza kakvu možete nabavit u velikim europskim gradovima sadrži i mrežu vlakova i podzemne pa je mreža vlakova siva zbog svih boja podzemne.

Uglavnom kad dođete na stanicu vlaka, morate prvo vidjeti prema kojoj glavnoj stanici idete i na natpisima naći gdje je ta stanica napisana ispod oznake linije, to može biti 5 crveno, 3 zeleno, 9 žuto…logika neka bi morala biti ali to je dovoljno da dođete na odredište.

P1120343

Metro je malo drugačiji i zapravo puno jednostavniji, svaka linija opet ima neko svoje ime i boju ali barem je lako kad uđete u metro krenuti prema pruzi sa dobrim smjerom jer su ispisane sve preostale stanice za svaki smjer, nešto u logici Pariza i Londona samo što oni ovdje nemaju neki naziv smjera prema primjerice konačnoj stanici.

WP 000238

Drugi problem nakon što ste shvatili kuda i kako morate ići je kupiti karte. Karte se kupuju na automatima, što i nije tako loše jer vam živi Japanac ne bi puno pomogao s obzirom da u pravilu ne priča engleski. Na velikoj karti iznad automata morate pronaći stanicu na koju idete i na automatu odabrati odgovarajuću cijenu. Hong Kong je imao puno bolji sustav na kojem ste birali stanicu prema imenu, gdje bi vam uređaj dao koliko novaca morate dati. Nakon što odaberete cijenu koja odgovara vašoj relaciji, ubacite novce i dobijete karte. Ukoliko ste odlučili izaći nekoliko stanica kasnije ili prije, dakle iznad tog područja cijena, na izlazu imate automate za nadoplatu/povratak u odnosu na konačnu cijenu. Cijeli taj sustav zahtjeva malo navikavanja ali to još prolazi, problem nastaje kada na nekim stanicama imate kartu na kojoj sve piše isključivo na japanskom. Učenje znakova stanice svog

hotela ili pažljiva usporedba sa dvojezičnim vodičem može se pokazati spasonosnom u usporedbi sa traženjem slijedeće stanice gdje će na karti biti i natpisi na engleskom.

Jednom kad dođete do vlaka, bilo nadzemnog ili podzemnog na stanici imate nacrtanu liniju i cijeli niz brojeva koji vam prvi put izgledaju jako čudno jer najčešće idu u nizu 2, 4, 6…uz pokojeg uljeza koji poraste za 3, radi se naime o minutama potrebnim između stanica, tako da ako pored stanice na koju trebate doći piše 24, možete bez problema računati da od trenutka ulaska u vlak za 24 minute stižete na vaše odredište. Vlakovi su naravno opremljeni LCD ekranima na kojem su prikazane slijedeće stanice i preostalo vrijeme do njih, vagon u kojem se nalazite i u trenutku dolaska na stanicu, položaj vagona u odnosu na stanicu tj. najbliže izlaze. Oni stariji imaju barem ledice na traci stanica.

Uglavnom jednom kad ovladate ovim vještinama, brže od nas ako dođete pripremljeni, Tokio doista postaje jednostavan grad, ili barem grad u kojem se možete lako kretati. Ono što je bitno u cijeloj priči je da ćete uvijek naći ljude koji će se ubijati da vam pomognu, međutim ako ne znate japanski prije ćete imati probleme s tim da ga se riješite jer gotovo nitko, pa čak ni policajci u stanicama kojih ima stvarno posvuda po gradu ne priča engleski ili bilo koji drugi jezik.

Komentiraj

Ispunite obavezna (*) polja. HTML kod nije dozvoljen.

Back to top